Amina Hafizović

Osoba kojoj studiranje matematike nije bilo niti u posljednjoj moždanoj ćeliji prvih osamnaest godina njenog života (iako smo oduvijek bile jako dobre prijateljice) a koja studira baš matematiku i ne može zamisliti da studira bilo šta drugo-jedva je dočekala da napiše ovaj članak. Ne samo da nisam cijeli život maštala o tome da budem matematičarka, nisam maštala o tome da se bavim bilo čime što ima veze s njom. Nisam smatrala da je čak ni profitabilno, jednostavno, spletom okolnosti – tu sam gdje jesam. Otkako jesam, pale su u vodu moje srednjoškolske zablude o samom poimanju matematike. Nije skoro pa ništa što o njoj srednjoškolci misle. Nije račun, umjetnost je. Nije mi to, naravno, bilo jasno istog dana kad sam kročila ovim hodnicima – do tih zaključaka su vodili drugi, i u svakom slučaju duži, hodnici rada na vlastitim logičkim sposobnostima, preispitivanja svoje preciznosti, tona “zašto?”/”zato” pitanja/odgovora, milion “ne razumijem” rečenica, neprospavanih noći, nerviranja i stresa, pronalaska mene pod “ matematičkim nebom“.  Za te zaključke je “kriva” i ogromna većina ljudi koji su me ovdje učili kako da razmišljam, poklanjali znanje, bili dostupni za pomoć, čak i onu koja nije u njihovom domenu, naučili da ne postoje glupa pitanja, i tako napravili od mene osobu koja je, u takvom okruženju, i “osuđena” da biva najbolja verzija sebe te zagrli ono što radi. Time padaju u vodu predrasude o cjelokupnom obrazovnom sistemu naše države, koje uglavnom preovladavaju- naravno da pri radu s ljudima i nesvjesno i svjesno postoje određene doze nepravde, naravno da sam je osjetila i ja, naravno da ni ovdje nije sve savršeno- međutim, jako zdrav odnos profesor/asistent-student su ono čime sam oduševljena i ono u šta uglavnom ljude moram uvjeravati. Nije mit, nisam morala ovo napisati. Zbog svih navedenih stvari, jednog dana se okreneš i shvatiš da je tvoja šifra od ulaza Fibonaccijev niz, da stvari vidiš kroz programerske namespace-e, da ti se u rječnik ubacila nepozvana količina pojmova. Okreneš se na kraju prve godine dodiplomskog studija, osjećaš  kao da si tek otvorio vrata nekog novog svemira koji čeka baš tebe. I bude ti jasno da te nikada niko u trgovini neće pitati da izračunaš sinus od korijen iz tri sira. Matematika svakako ne služi tome, nije oko nas u toj formi, već u milion puta zanimljivijoj. Možda nisam otkrila sve, možda nije niko. Koliko će se još ljudi nalaziti na vratima novog svemira? Čeka li taj svemir baš i na tebe?