Hafizović Amina

Moje ime je Amina Hafizović i po struci sam Bachelor Primijenjene matematike. Već godinu dana zaposlena sam u kompaniji Virgin Pulse, sada već kao Data Engineer. Svoju diplomu stekla sam na Prirodno-matematičkom fakultetu u Tuzli. Osoba kojoj studiranje matematike nije bilo niti u posljednjoj moždanoj ćeliji prvih osamnaest godina njenog života (iako smo oduvijek bile jako dobre prijateljice) a koja sada ne može zamisliti da je studirala bilo šta drugo-jedva je dočekala da napiše ovaj članak. Nisam smatrala da je čak ni profitabilno, jednostavno, spletom okolnosti – bila sam tu gdje jesam. Otkako jesam, pale su u vodu moje srednjoškolske zablude o samom poimanju matematike. Nije skoro pa ništa što o njoj srednjoškolci misle. Nije račun, umjetnost je. Nije mi to, naravno, bilo jasno istog dana kad sam kročila ovim hodnicima – do tih zaključaka su vodili drugi, i u svakom slučaju duži, hodnici rada na vlastitim logičkim sposobnostima, preispitivanja svoje preciznosti, tona “zašto?”/”zato” pitanja/odgovora, milion “ne razumijem” rečenica, neprospavanih noći, nerviranja, pronalaska mene pod “ matematičkim nebom“. Za te zaključke je “kriva” i ogromna većina ljudi koji su me ovdje učili kako da razmišljam, poklanjali znanje, bili dostupni za pomoć uvijek, ama bas uvijek, čak i onu koja nije u njihovom domenu, naučili da ne postoje glupa pitanja, da nije bitno koliko pitanja pitam i tako napravili od mene osobu koja je, u takvom okruženju, i “osuđena” da biva najbolja verzija sebe te zagrli ono što radi. Time padaju u vodu predrasude o cjelokupnom obrazovnom sistemu naše države, koje uglavnom preovladavaju- naravno da pri radu s ljudima i nesvjesno i svjesno postoje određene doze nepravde, naravno da sam je osjetila i ja, naravno da ni nije sve savršeno- međutim, jako zdrav odnos profesor/asistent-student su ono čime sam oduševljena i ono u šta ljude moram uvjeravati. Nije mit, nisam morala ovo napisati. Zbog svih navedenih stvari, jednog dana se okreneš i shvatiš da je tvoja šifra od ulaza Fibonaccijev niz, da stvari vidiš kroz programerske namespace-e, da ti se u rječnik ubacila nepozvana količina pojmova. Okreneš se na kraju prve godine dodiplomskog studija, osjećaš kao da si tek otvorio vrata nekog novog svemira koji čeka baš tebe. I bude ti jasno da te nikada niko u trgovini neće pitati da izračunaš sinus od korijen iz tri sira. Matematika svakako ne služi tome, nije oko nas u toj formi, već u milion puta zanimljivijoj. Kada sam napustila ovu zgradu i otvorila novo poglavlje života, osjećala sam se kao da napustila stakleno zvono ili balon u kojem je uvijek bilo sigurno. Pored stručnih predmeta koji su mi bili, ukoliko u obzir uzmemo moje zaposlenje, sasvim očekivano, od najvece koristi, najvredniji poklon koji sam ponijela sa sobom kroz život je način razmišljanja i izgrađen logički sklop u glavi. Sve količine podrške koje sam dobila od ljudi ovdje ponijela sam sa sobom također, jer su mi uvijek pričali da mogu sve što zamislim da mogu i da je samo nebo granica. Možda nisam otkrila sve, možda nije niko. Koliko će se još ljudi nalaziti na vratima novog svemira? Čeka li taj svemir baš i na tebe?