Isabegović Naida

Moje ime je Naida Isabegović. Bachelor sam Primjenjene matematike, zvanje koje sam stekla na Prirodno-matematičkom fakultetu u Tuzli, odsjek Primjenjena matematika, računarski smjer. Trenutno radim kao software inžinjer u firmi Virgin Pulse, ali moja ljubav prema matematici je ostala nepromijenjena.

Da kažem da sam uvijek znala da ću studirati na ovom fakultetu i smjeru, ne mogu, zato što bi to bila laž. Kao dijete u srednjoj, pa čak i osnovnoj skoli, imala sam raznih zanimanja i hobija, od književnosti i pisanja, do pjevanja, brojeva, formula i geometrijskih oblika. Vodeći se nekim od tih zanimanja, upisala sam jezičku gimnaziju jer sam voljela jezike i književnost; htjela sam biti spisateljica. Uprkos jako malom dodiru sa matematikom, kao učenica jezičke gimnazije, ljubav prema matematici je preovladala kada sam na kantonalnom takmičenju iz matematike, odrzanom na PMF-u u Tuzli 2010.g. otišla, igrom slučaja, na predavanje profesora Pasića namijenjeno maturantima. Kada sam izašla sa tog predavanja i došla kući, roditeljima sam rekla da ću doktorirati matematiku. 2012. godine sam započela svoj studij ne znajući tačno u šta se upuštam.

Moje viđenje mene u matematici je bio određeni naučnoistrazivački rad, primjene u fizici i slične stvari. Onako pomalo romanticiziranje cijele te discipline – vidjela sam sebe kao naučnike koje vidimo u filmovima, jer je to bila jedina opcija koje sam u to vrijeme bila svjesna. Tek sam poslije naučila koliko ustvari matematika ima primjena u stvarnom svijetu, koliko izučavanje matematike izoštri um i skuje temelje za razmišljanje i učenje bilo koje druge naučne vještine. Sada to znam jako dobro.

S obzirom da su već mnogi napisali jako puno stvari o samom studiju, svojim uspjesima i prilikama koje se dobijaju nakon završetka, ja sam se odlučila za napisati, u nekom smislu, ljubavno pismo matematici. Sve sto sam naučila kroz svoj studij, svaki dan, primjenjujem u svom kodu, svojim rješenjima, primjenjujem u razumijevanju okoline, pa čak i ljudi, jer matematika nije ništa drugo do razumijevanje i rješavanje problema na najefikasniji i najsmisleniji način. Mozda neću doktorirati matematiku, kao što sam to svojim roditeljima tako jednostavno i jasno rekla, kao da nije bilo sumnje da će se to desiti, ali sam odlučila živjeti prema principima matematike, integrirati je u sve sto radim i da na taj način garantujem da sve što odradim nema prostora za grešku.

Rezultati toga su naprosto neprocjenjivi i ne mogu biti sretnija svojim izborom. Od prilike za rano zaposlenje, čak i prije završetka studija, do prijateljstava i poznanstava i nekih drugih stvari koje mi, kao jako mala, usko povezana zajednica jako dobro znamo, naučili smo koliko je vrijedno i rijetko dijeliti zajedničku ljubav prema ovoj disciplini i koliko je bitno da pomažemo i činimo jedni druge boljima. Dakle, matematika kao studij i kao životni vodič, da znaju skeptici “zašto mi ovo sve učimo? Pa neće nam nikad trebati!”